Prva nastojanja da se slijepoj djeci u našim krajevima omogući školsko obrazovanje javili su se u prvoj polovici 19. stoljeća, kada se slijepa djeca šalju u Carsko-kraljevsko odgojni institut za slijepe u Beču. Tek će potkraj 19. stoljeća nastati povoljniji društveni uvjeti za ostvarivanje ideje o sustavnom obrazovanju slijepih. Školovanje slijepe djece u redovnim školama do tada se odnosilo na pojedinačne slučajeve, koji su uglavnom ovisili o dobroj volji učitelja.

U Zakonu od 14. listopada 1874. o uređenju osnovnih i učiteljskih škola u Hrvatskoj i Slavoniji donesena je odredba da se djeca s nekim tjelesnim nedostatkom i duševno bolesna izdvoje iz redovne škole, ali i da se ondje gdje postoje uvjeti pedagoško znanje pripravnika nadopuni poukama o odgojno-obrazovnom radu sa slijepom i gluhonijemom djecom.

Nakon objave djela Teorija pedagogije Stjepana Basaričeka 1876. godine, s prikazom problema odgoja i obrazovanja djece s tjelesnim oštećenjima, počinje rasti zanimanje za školovanje slijepih u zemlji. Međutim, ideja o njihovoj organiziranoj skrbi ostvarit će se tek s pedagogom i dobrotvorom Vinkom Bekom, čijom pojavom počinje novo razdoblje u povijesti odgoja i obrazovanja slijepih u našoj zemlji.